-Danas kada čitate scenarije i razgovarate sa producentima, na osnovu čega pristajete na uloge?

Drajfus: Pristajem zbog novca, i ako je to jedna seksi, neodoljiva, romantična glavna uloga, ali to nisam imao u poslednjih 25 godina.

-Kad se osvrnete na svoju bogatu karijeru, šta se izdvaja kao ključni utisak, šta vas je obeležilo?

Drajfus: Za početak, imao sam jednu ambiciju, a to je da nemam jedan tip uloge ili jednog reditelja s kojim ću sarađivati, nego da imam jedno životno delo koja će oslikavati moje principe i ideale, i to sam i uradio. Gluma je za mene bila ispunjenje jedne vrlo specifične unutrašnje slike o sebi. Imao sam priliku da igram savršenog oca pre nego što sam postao otac, igrao sam najboljeg ljubavnika pre nego što sam postao odličan ljubavnik. To je nešto što mi pruža veliko zadovoljstvo. Takođe, mnogo mi je prijatnije u lovu, u pokušaju da se dokažem, nego da ljudi pretpostavljaju da ja to sve mogu. Godine gladi, pokušavanja da uspem, su me mnogo više ispunjavale nego godine uspeha.

Ricard Drajfus

-Danas se često vode polemike oko toga da li su blokbasteri zavladali kinematografijom. Kakva je budućnost umetničkog filma?

Drajfus: Budućnost filma je u prošlosti. Ono što smo imali pre blokbastera će se vratiti. Blokbasteri su određena vrsta distribucije koja preptostavlja da će svi u svakoj kulturi dobro reagovati na film i da će zaraditi mnogo novca. To je zato što su Ajkula i Ratovi zvezda uspeli u tome. Ali pre jedno 4 godine pročitao sam članak u Njujork tajmsu, i autor je rekao da nam ponestaje ideja za filmove koji mogu da utiču na ljude širom sveta, tako da ćemo morati da se vratimo na suštinu koja je činila Američki film- da napravimo film o Kanzasu i molimo se Bogu da će se ljudima u Nigeriji dopasti. To je ključna razlika, ranije se nismo trudili da se dodvorimo svima, samo smo snimali filmove.

-Kritičari izdvajaju film Američki grafiti kao ostvarenje koje je veoma uticalo na kinematografiju. kako vi danas doživljavate taj film?

Drajfus: To nije ključni momenat u mojoj karijeri. To su bila tri filma: The apprenticeship of Duddy Kravitz, Ajkula i Američki grafiti. Ajkula je imala veći uticaj na američki film, mislim, svi se plaše ajkula. Ali Američka kultura je predstavljena celom svetu zahvaljujući filmu Američki grafiti. Sjajna stvar u vezi sa filmom, ili možda čak užasna, je to što film nije umetnička forma, više je kao virus koji je zahvatio sve druge umetničke forme i svi ljudi širom sveta žele samo da snimaju. Niko neće da bude vajar ili slikar ili da pleše, svako ima scenario koji želi da snimi.

– Čini se da danas nema toliko bioskopske publike i da ljudi sve više gledaju filmove na internetu…

Drajfus: Nažalost, nikad više nećete videti film kao što je Lorens od Arabije, više nikad neće praviti zaista velike filmove, praviće filmove pune specijalnih efekata. A ideja da idete u mračnu prostoriju, religiozno, kao u crkvu, gde sedite sa strancima i pogledate u ekran gde vidite hiper-realnost, to će uskoro postati prošlost. A to je užasna stvar jer su filmovi pravljeni za to , da stranci sede zajedno i doživljavaju iskustva ljudske rase. Danas imamo velike ekrane, ali niko ne pravi filmove koji su veliki, epski, i oduzimaju dah.

-Najavljena je vaša uloga u seriji o Berniju Medofu. Televizije sve više ulažu u produkcije, da li vam se čini da time uzimaju jedan deo filmskih priča.

Drajfus: Postoje određene prednosti, na filmu možete d anapravite veliki spektakl koji ne možete na televiziji, ali na televiziji možete da prikažete dužu verziju priče. Obe forme imaju svoje prednosti. Ta serija će biti iz 4 dela, i biće to priča o američkom jevrejinu čije su žrtve bili samo američki jevreji. To je priča koja treba da bude ispričana.

-Bili ste najmlađi glumac koji je osvojio Oskara, šta je za vas značilo to iskustvo?

Drajfus: To je bilo sjajno veče, fantastično veće, ali iz ove perspektive, mislim da je došlo prerano. Ali nekako me je oslobodilo pritiska, jer više nisam morao da govorim „Jednog dana ću osvojiti Oskara“. Osim toga, to je jedno sjajno veče u celom životu punom sjajnih večeri. Godinu nakon moje pobede osvojio sam puno novca kladeći se da ljudi neće moći da pogode ko je prošle godine osvojio Oskara za glavnu mušku ulogu. Sedeo sam ispred ljudi, ja sam bio odgovor, a oni nisu znali. Osvojio sam stvarno mnogo novca jer se ljudi ne sećaju takvih stvari, to je samo prolazni trenutak.

-Čujemo da se starije glumice žale kako nema uloga za njih, da li to važi i za glumce?

Drajfus: Generalno, reditelj raspolaže sa određenim sredstvima. Ranije su to bili priča, zatim sjajan scenario i dobri likovi, a na kraju su bili specijalni efekti, montaža, itd. Sad se to preokrenulo, specijalni efekti su na prvom mestu, priča nije važna, scenario je užasan, a posebno kada pravite film o mehaničkim zverima koji žive na dnu okeana. Sve što se traži od glumaca je da upru prstom i kažu „Pogledajte ono!“. Tako da život glumaca više uopšte nije zanimljiv, a ja vrlo nestrpljivo iščekujem da počnu da prave bolje filmove.

-Da li ste ikad razmišljali da režirate neki film?

Drajfus: Ne, nemam nikakve ambicije da se bavim time. Ja nisam reditelj, jednom sam režirao kratak film i predstavu i bio sam ona vrsta reditelja koje sam uvek mrzeo. Fizički sam pomerao ljude okolo, terao sam ih da imaju mnogo čitajućih proba, nisam imao nikakav osećaj. Ja sam glumac, to je ono što radim najbolje, a svi ostalim glumcima koji pokušaju da se bave režijom želim svu sreću, blago vama. Ja nemam takve ambicije.