Fransoa Zak OsanFrancuski scenarista i reditelj F.J. Ossang dobitnik je nagrade Andergraund spirit koja se ove godine prvi put dodeljuje na palickom filmskom festivalu. Osan je rezirao i pisao scenarija za 4 filma do sada i glumio u pet. Evo razgovora sa njim na konferenciji za stampu sa palickog filmskog festivala.

Dobitnik ste nagrade Andergraund spirit koja se ove godine dodeljuje prvi put za dostignuca i, mozemo reci, istrajnost u nezavisnoj produkciji. sta ta nagrada znaci za Vas?

Naravno, bio sam vrlo srecan kada me je pozvao Petar Mitric, i posle nekoliko telefonskih razgovora, dogovorili smo moj dolazak. Nagrada je za mene posebno draga jer dolazi iz ovako specificnog programa, Mladi autori Evrope, koji neguje ulogu pojedinca u opstoj borbi za slobodu.

Sta mozete da porucite mladim autorima, koje ste spomenuli, kako da ostanu istrajni u vezi sa nezavisnom produkcijom ukoliko zele njome da se bave?

Bitno je da istrazuju, osecaju i pokusaju da upoznaju svet i ljude. Putovanja, razmena iskustava i pronalazenje novih i nepoznatih svetova vrlo su vazni aspekti modernog osecanja sveta i ljudi koji zive u njemu.

Vrlo ste znacajan autor u nezavisnoj produkciji i imam utisak da je muzika bitan deo vasih filmova. Za kojom muzikom tragate i sta je ono sto Vas muzicki vodi kroz stvaranje filma?

Ja sam panker jos od ’77. Bendovi kao Clash, Sex Pistols ili Ricard Hell end the Voidoids iz Njujorka uvek su bili velika inspiracija. Mada, nije samo muzika presudna. Knjizevnost, filozofija i poezija takodje su uticali u velikoj meri na stvaranje mog pristupa filmskoj umetnosti. U svakom slucaju, uvek su bitni oni uticaju u zivotu koji ce uciniti da se vasa perspektiva prosiri. Naravno da je rokenrol bitan kao esencija 20. veka. Mislim da je 20 vek – vek panka. Tu ne mislim samo na pank sa kraja sedamdesetih, nego i na citavu francusku avangardu sa pocetka veka.

Saradjivali ste i sa pokojnim Dzoom Stramerom iz grupe Kles. On je i igrao u Vasem filmu Doktor cens. Kakva su iskustva u vezi sa tom saradnjom?

Krajem sedamdesetih sam se druzio sa Vinsom Klarkom koji je napisao Brand New Cadillac, pesmu koja je kasnije zavrsila na Clash albumu London Calling i koja tako plasticno docarava svu povezanost pedesetih sa pankom, kao sto su preko literature Viljema Barouza, koji je tata panka, ili Dzeka Keruaka, i bit generacije i pank sezdesetih. Vins je umro pocetkom devedesetih, ali mi je za zivota dao ideju o saradnji sa Dzoom. Kada sam pozvao Dzoa i u razgovoru mu objasnio o cemu se radi, on je odmah zatrazio scenario i za tri dana je dosao u Pariz, i noci su bile nase. Veoma prijatno i obogacujuce iskustvo sa ovim covekom koji se rodio u Ankari, ziveo u Meksiku, Kairu, spaniji i sirom sveta i koji je, dosavsi u Britaniju krajem sezdesetih, rekao: „Kakva zatucana zemlja!“ Haha.