Tajvanska KanastaTajvanska Kanasta, nepostojeća igra kartama kojom „maheri“, članovi gradjevinske mafije osamdesetih godina istovremeno i ismevaju i šale se a i proveravaju Borisa Komnenića može li im biti žrtveni jarac ako zatreba. Inače, jedan od retkih domaćih filmova za koji, koliko znam, nije izdato zvanično DVD izdanje. Na netu sam našao samo televizijsku kopiju u kojoj je zvuk prilično loš, ali me čak ni to nije odvratilo od možda 57-mog gledanja ovog fantastičnog filma. Goran Marković je kroz prizmu Saše Belopoljanskog (Boris Komnenić), čoveka izgubljenog u svetu u kojem živi, čoveka koji se u četrdesetim jos uvek traži, opisao i karakter raznolikih pojedinaca, i celog tadašnjeg društva. Sašina tragika je često komična. On kao dete gleda oko sebe. Gubi interesovanje za realnost koja ga okruzuje. A kako i ne? Realnost je da je Rade Seljak (Miki Manojlović) nekada anarhista sada oficir državne bezbednosti. Realnost je da u jeku izgradnje nema posla za arhitektu. Da pandur ne razlikuje ciklamu od marihuane. Da srednjoškolka ne zna kako da provede prepodne sama. I Belopoljanski predlaže ženi (Gordana Gadžić) da dovede u stan i svoju devojku da svi žive zajedno („videćeš, mnogo je slatka. Svideće ti se.“). On pravi mrdalice od medijapana koje aludiraju na seks i prodaje ih u Knez Mihajlovoj. Belopoljanski veruje u sve što mu se čini kao prilika da promeni nesto. Veruje i u Tajvansku Kanastu.

„Ako smo pali, bili smo padu skloni“

Branko Miljković

Kviz o Tajvanskoj Kanasti