U svojoj Sociologiji filma istoričar Pjer Sorlen izdvaja iz filma Demonski ljubavnci (Viskonti, 1942) (Ossessione, Luchino Visconti) sve jedinice koje se tiču predstave žene, slike sela i njegove suprotnosti u odnosu na grad, onakve kakve gradi film. Po njegovoj analizi grad ima određeni okvir, a selo ne: „Sineasti ne vide selo, ono izmiče njihovoj percepciji, uspevaju da ga sagledaju samo posredstvom njegovih površnih i usputno opaženih crta. Istoričara koji se bavi istorijom društava interesuje upravo to slepilo kad je reč o onome što bi trebalo da sazna o sredini u kojoj nastaje film u Italiji 1942. godine.

tipovi diskursa o filmu

Međutim, analiziranje filma, čak i kao umetničkog dela je u suštini uobičajena delatnost, barem kad govorimo o njegovoj nesistematičnoj formi koju svaki iole kritički nastrojen gledalac koji je u stanju da se udalji od predmeta praktikuje u određenom trenutku tokom gledanja filma. Pogled na film postaje analitički, na šta ukazuje i sama etimologija reči, onog trenutka kad odlučimo da izdvojimo pojedine elemente filma da bismo se posebno pozabavili određenim trenutkom, nekom slikom ili jednim njenim delom,
pojedinom situacijom. Ovako definisana, minimalno ali tačno, pažnjom usmerenom na detalj, analiza postaje stav koji je zajednički kritičaru, sineasti i svakom iole svesnom gledaocu. Posebno, treba da bude jasno da je svaki dobar kritičar uvek više ili manje i analitičar, barem potencijalni, a da je jedna
od njegovih dobrih osobina upravo njegova sposob-nost usmeravanja pažnje na detalje koju prati snažna sposobnost interpretacije. Medutim, analitička kratkovidost može da se pretvori u slepilo ukoliko se pogled stopi sa šumom detalja.

Ali, ako analitički stav jeste ili bi trebalo da bude ono što je u najvećoj meri zajedničko svima, poput kritičkog smisla, preostaje nam da sistematsku analizu filma definišemo kao specifični diskurs. Da bismo to učinili, analizu treba da uporedimo sa njoj naj-bližim, odnosno kritičkim diskursom. Naime, očigledna је činjenica da je film predmet najrazličitijih diskursa; isto tako, očigledno se može zaključiti da se svi oni razlikuju od analize filma u pravom smislu te reči.

Omon Žak i Mari Mišel: Analiza film(ov)a.