Andžej Vajda veliki je predstavnik poljskog filma. Sa svoja tri prva tri filma se upisao u istoriju poljskog filma a oni predstavljaju svojevrsnu trilogiju o žrtvovanoj generaciji. Žrtvovana generacija nazivaju se nazivaju mladi ljudi koji su u prve godine zrelosti stupali tokom rata. Bio je nacionalno opredeljen, radio je samo poljske teme no simpatije je osvojio u celom svetu.
Vajdina najbolja ostvarenje su Pokoljenje, Kanal i Pepeo i dijamant.

Polet u poljskom filmu je dala Staljinova smrt 1953. godine. Već od sledeće godine odnosno 1954. oslobodjeni pritiska sa te istočne strane kao prpadnici tog bloka, oni su bar u početku to otapanje ideološkog leda iskoristili i u tom godinama dali neke izuzetne filmove.
U sva tri filma junaci su mladi ljudi koji su žrtva rata. Prvi se zove Pokoljenje a u središtu radnje je mladi junak koji se transformiše od sitnog džeparoša u osvešćenog protagonistu ratnih zbivanja i doživljava inicijaciju kroz prvu iskrenu ljubav. Kanal u svom sadržaju prepliće lične sudbine i agoniju čitavog grada Varšave tokom Varšavskog ustanka 1944. jer se većina gerilaca krila u kanalizaciji da bi se odatle pridružili u ključnom momentu pružajući otpor Nemcima i oslobodili Varšavu. Film je prilično surov jer su surovi i njihovi uslovi života. Kroz sve to Andžej Vajda spada u liričare i poetske simboliste poput Dovženka ili kod nas Puriše Djordjevića. Kod Vajde se sve to kombinuje dramski, filmski i poetski akcenti. On je slojevit umetnik tako da mu svaki film sadrži nekoliko slojeva. Ovi slojevi su naročito vidljivi u filmu Pepeo i dijamant u kom govori o početku maja 1945. nastupa sukub Armije Krajove koja predstavlja pokret otpora i Prosovjetskim patriotama. U središtu radnje je život junaka kog igra Zbidnjev Cibulski i koji dobija zadatak da ubije jednog od pripadnika suprotne strane. Film se okončava dvostruko tragično, on ubija u trenutku kad počinje vatromet proslave oslobodjenja Varšave da bi na kraju i sam bio ubijen na gradskom smetlištu. Andzej VajdaPoruke su jasne ali sve je to prožeto patetikom i romantikom ali i snagom iskaza. Vajda u svojim filmovima razradjuje sobstven stil koji naginje simbolizmu: beli čaršaf se puni krvlju. Na jednoj strani kombinuje autentičnost rekonstrukcije, da sve bude ubedljivo a onda sve to poetski nagradjuje, spajajući patos, romantiku i istinu. Početkom šezdesetih filmovi dolaze do krize pa će tako i Vajda manje uspeha imati svojim sledećim filmom poput autobiografskog filma pod nazivom Nevini čarobnjaci. Reč je o prvom filmu savremene tematike a u glavnoj ulozi je bio Roman Polanski. 1962. u vreme političke krize, Vajda gostuje u Beogradu režirajući u produkciji Avala filma Sibirsku Lejdi Magbet. U pitanju je ekranizacija romana ruskog pisca Leskova u kome se aludira na Ledi Magbet preko sudbine jedne junakinje koju igra Olivera Marković. Film je zanimljiv sa više aspekata pre svega likovnom. Naš snimatelj Aleksandar Sekulović je to veoma dobro snimio u crno-belom sinemaskopu, režija je takodje sjajna iako se film ne smatra velikim Vajdinim uspehom.
Početkom šezdesetih Cibulski gine u jednoj saobraćajnoj nesreći. Vajda pogodjen tim dogadjajem, 1968. radi film pod naslovom Sve je na prodaju sa temom u kojoj glavni junak ima istu sudbinu a film i jeste posvećen Cibulskom. Glavna uloga je dodeljena Danijelu Olbrifski koji će nastaviti da igra još u mnogim Vajdinim filmovima.
1970. Vajda počinje ponovo da režira veoma značajne filmove poput filma pod naslovom Pejzaž koji predstavlja jednu upečatljivu rekonstrukciju vremena posle samog kraja rata da bi se potom bacio na poljsku literaturu ekranizujući dosta poljskih romana i pozorišnih komada. na primer Svadba po Vispjanskom ili jedan veoma romantičan film kao što je Gospođice iz Vilka koji je ustvari esej o smrti.
Sledi potom jedan grandiozni film koji je pretočen i u seriju a nosi nalov Obećana zemlja u kom govori o industrijalizaciji zemlje krajem XIX veka.
Vajda će obeležiti i drugu fazu Drugi talas će će početi njegovim filmom iz 1975. pod nazivom Čovek od mermera za koji je već 15 godina imao scenario a govori o TV novinarki koja rekonstruiše život jednog udarnika u brzom zidanju u Poljskoj i koji u sred priče nestaje.

2000. godine, Andžej Vajda predstavio je u Varšavi novu verziju svog filma Zemlja velikih obećanja koji je 1976. godine nominovan za Oskara. „Žao mi je što je Vajda isekao scene orgija. I one su deo istorije poljskog filma“, rekao je Danijel Olbricki, jedan od interpretatora tri glavne uloge u ovom filmu.
Međutim, poljski režiser je rekao za dnevnik „Super Ekspres“ „da ne voli te scene.“ U vreme kada je napravljen taj film bio je pravi „herojski poduhvat“ snimiti ih, objasnio je Vajda. „Siguran sam, danas ove scene ne donose ništa novo“, naglasio je Vajda i dodao da je današnji film prepun erotizma i da mu nije potrebno da šokira publiku.
Poljska filmska kritika, kako piše štampa, pozdravila je novu montažu filma „Zemlja velikih obećanja“ slavnog poljskog režisera, koja je kako se navodi “ više prilagođena ukusu mlađe publike“.