Boni i Klajd

Boni i Klajd (1967) snimljen je u periodu kada su filmovi počeli da gube vezu sa realnošću. Još uvek donekle pod uticajem moralnog kodeksa koji se polako počeo gubiti u filmskoj industriji, filmski studiji su se uzdržavali da u filmovima prikažu previše nasilja. Ali istovremeno, Amerika je sve više sama ulazila u atmosferu punu nasilja i sve brže gubila nevinost. Boni (Faye Dunaway) i Klajd (Warren Beatty) su bili izazov za taj nepisani kodeks i progovorili jezikom zločina naciji koja je itekako bila spremna za to. Te 1967 kada je film sniman, Amerika se još uvek sećala atentata na predsednika, rat je sve više eskalirao, a na televiziji je svakodnevno gledala tuče policije sa demonstrantima.

Film počinje savršenom nedužnošću. Vidimo ženu, stoji gola u svojoj sobi. Gotovo kao Eva u Raju. U Boninom pogledu vidimo da se oseća zarobljenom u malom gradiću i da žudi za avanturom. A Klajd, uhvaćen u krađi automobila deluje kao školarac koji traži samo malo uzbuđenja. Još u prvoj sceni, gde se Boni i Klajd spajaju osećamo da ih je spojila sudbina i da postaju mnogo više nego što su pojedinačno bili. Prvu pljačku, Klajd je počinio samo da bi pokazao Boni da on to može. Kroz veći deo filma, čini se da Klajd ne samo da ne želi, već i da ne može da vodi ljubav sa Boni. Ovo je veliki kontrast u odnosu na predstavu muškog heroja u tadašnjim filmovima, i još jednom potvrđuje predstavu Klajda kao nedužnog, zbunjenog, nestašnog dečaka. Kako film teče, i njih dvoje postaju sve nasilniji i Klajd je sve bliži tome da vodi ljubav sa Boni. I konačno, pred kraj filma, to se i dešava. To je trenutak kada od Klajda, mladića sklonog nestašluku, nastaje okoreli kriminalac. Ovo se ne dešava samo sa Boni i Klajdom već i sa celom bandom. C.W. Moss se u prvoj pljački čak ni ne snalazi najbolje u parkiranju auta dok u drugom delu filma puca na policiju. Blanš je u početku stidljiva, uplašena žena. Kasnije se raspravlja oko svog dela plena.

Poslednja scena, puna krvi, deluje kao očekivani sudbinski kraj za dvoje glavnih junaka.